Četvrti dio knjige sastoji se od 6 poglavlja. Ovaj dio naglašava dvostruki standard samožrtvovanja: muškarci očekuju da će žene žrtvovati sebe, ali nikad se ne očekuje da to i sami učine. Vrhunac je Dunjin gnjevan govor gdje ističe Rodionove vlastite pretpostavke i loše ponašanje.
Kazalo
Kratak sadržaj
Poglavlje 1
Raskoljnikov, čuvši ime svog posjetitelja, nije siguran je li se probudio.
Svidrigailov mu kaže da je tamo iz dva razloga: zato što je bio zainteresiran za susret s Rodionom i zato što bi želio njegovu pomoć u pitanju u vezi s Dunjom. Kad Rodion podsmjehne, Svidrigailov elokventno počne tvrditi da je on, možda, prava žrtva afere. Rodion ga prekine i kaže mu: “Jednostavno kopaš”, i govori mu da ode.
No Svidrigailov se umjesto toga veselo nasmijava i pohvali Raskoljnikovu što mu nije dopustio da se skloni oko njega. Počinje govoriti o Marfi Petrovni i svom životu s njom. Bio je u zatvoru za dužnike, a Marfa Petrovna ga je otpustila, nakon čega su se vjenčali. Iz svog razgovora Raskoljnikov pretpostavlja da joj nedostaje. Svidrigailov kaže da bi mogao, a zatim pita Rodion vjeruje li u duhove. To je zato što ga je duh Marfe Petrovne, kako kaže, posjetio tri puta ?? svaki put kad se probudi. Rodion iznenadi obojicu pitajući se zašto je toliko posumnjao.
Nakon čudne i nespretne razmjene, Rodion pita o čemu govori Marfa Petrovna. Svidrigailov uzvikuje da razgovara o bezvrijednim stvarima i opisuje svoje posjete. Nije prvi put da je vidio duha. Rodion mu kaže da vidi liječnika; Svidrigailov s mrvicom odgovori da je Rodion posljednja osoba koja je preporučila liječnika, vidjevši stanje u kojem se nalazi.
Rodion kaže Svidrigailovu da ne vjeruje ni u duhove ni u zagrobni život. Svidrigailov misli kako je možda zagrobni svijet mala, prljava soba prepuna pauka. Raskoljnikov povika: “Sigurno možete zamisliti nešto pravednije i ugodnije!” Ali Svidrigailov kaže da je možda upravo tako i odabrao bi je na taj način, da ima bilo kakvu riječ u vezi s tim.
Rodion zahtijeva da mu posjetitelj kaže njegov posao. Svidrigailov govori Rodionu da Lužin ne zaslužuje Dunju i njihov angažman treba prekinuti. Na Rodionin sarkazam odgovara da ne pokušava sebi pribaviti korist, jer više ne osjeća ljubav prema Dunji, iako slobodno priznaje da je kad je napustio Moskvu, otišao u Peterburg, planirao da je predloži. Objašnjava da je po dolasku odlučio putovati negdje i da želi riješiti taj posao u sklopu svojih priprema. On želi objasniti Dunji da “ona neće dobiti ni najmanju zaradu od gospodina Lužina, ali umjesto toga, i sasvim sigurno, doći će do jasnog gubitka”. On je spreman ponuditi joj 10.000 rubalja kako bi ga prekinuo, na što, dodaje, ona možda neće biti potpuno nepovoljna.
Rodion je ogorčena zbog toga, ali Svidrigailov inzistira na tome da ne želi “otkupiti se” zbog nevolje koju je Dunji nanio, samo što želi učiniti nešto za nju. Možda se čak sprema oženiti određenom djevojkom, što će očistiti svaku sumnju iz njegovog čina. Zamoli Rodion da prenese svoju poruku Dunji. Rodion to odbije, ali Svidrigailov mu kaže da će u tom slučaju pokušati sam dogovoriti osobni sastanak, pa Rodion odluči razmotriti sve dok je Svidrigailov ne pokuša vidjeti. (Ova točka nije u potpunosti riješena.)
Rodion pita o Svidrigailovom putovanju. Čovjek ne odgovara izravno, smijući se da će se on možda vjenčati umjesto da ide. Dok ustaje, kaže Rodionu da je Dunja naslijedila 3000 rubalja u oporuci Marfe Petrovne. Nailazi na Razumihin na izlazu.
Poglavlje 2
Dok žure s Balakeevim, Razumihin pita Rodion za Svidrigailova. Rodion ukratko govori priču o Dunjinom nesretnom zaposlenju i izražava veliki strah od njega. Zaštitu Dunje povjerava Razumihin.
Razumihin mu kaže da je otišao u Porfirj nakon večere s Dunjom i njenom majkom. Tamo je pokušao razgovarati s Porfirj, ali nije postigao ništa. Zamjotov je bio i tamo, ali oni uopće nisu razgovarali. No, dok je izlazio, sinulo mu je da, budući da Rodion nije imao nikakve veze sa zločinom, nema smisla praviti veliku stvar od svega. Izvana Rodion pristaje, ali zadivljen je pitanjem što će reći Razumihin kad sazna istinu.
Lužin stiže otprilike u isto vrijeme. Svi sjede za stol, posramljeni. Razgovor ne ide glatko. Puljherija Aleksandrovna ponovno donosi smrt Marfe Petrovne. Lužin spominje da je Svidrigailov u gradu, iznenadivši i zabrinuvši dame. Govori o Svidrigailovu s velikom nevoljom i prezirom i govori im da je Svidrigailov eventualno odvezao mladu djevojku od 14 ili 15 godina, rođak Madame Resslič, sadašnju gazdaricu Svidrigailova, da počini samoubojstvo jer ju je silovao. No, priču je pokrila Marfa Petrovna i njezin novac. Dodaje i da je Svidrigailov do smrti odvezao i slugu Filippa. (Svidrigailov je sam spomenuo ovog slugu Rodionu kao prvog duha koji je vidio.)
Dunja sumnja u ovu zadnju priču, navodeći svoje razloge. Ona traži Lužina da prestane razgovarati o Svidrigailovu, ali Rodion iznenada svima kaže da je čovjek upravo otišao da ga vidi. Kaže Dunji da je naslijedila 3000 rubalja od Marfa Petrovne, ali ne govori im koja je bila prava svrha posjeta, rekavši da će im to reći kasnije.
Lužin pokušava otići, a Dunja ga zaustavlja. Objašnjava da je muškarce zbližila kako bi sklopili mir. Ona odbacuje Lužinovu “dirljivost”, inzistirajući na tome da djeluje kao sudac u tom pitanju, te da će se oni, ako se oni ne pomire, morati birati između njih. Lužin protestira, a zatim traži od Puljherija Aleksandrovna da objasni kako je prenijela Rodionu njegove riječi o prednostima udaje za siromašnu djevojku. Dunja okreće stolove prema njemu ističući da je tog jutra napisao nešto neistinito o Rodionu u vezi s novcem koji mu je dala Katerina Ivanovna Marmeladov. Lužin je bijesan; Rodion mu govori da ne vrijedi Sonjin mali prst.
Lužin ustaje i veselo izražava želju da se u budućnosti ne smije podvrgavati “takvim sastancima”. Ogorčena, Puljherija Aleksandrovna pita trebaju li svaku njegovu želju uzeti kao naređenje i ističe da bi Lužin, nakon što ih je doveo u tako tešku situaciju, trebao biti posebno osjetljiv na njihove potrebe.
Glupo, Lužin iznosi silovitu opasku o Dunji pridajući “ugodan značaj” Svidrigailovim dosad nečuvenim prijedlozima. Dunja, bijesna, govori mu da izađe. Ne razumije i govori joj da bude oprezna jer se možda neće vratiti. Uzvikuje da ne želi da se on vrati. Kako realizacija pogađa, Lužin postaje gadan i slijedi svađa u koju su uključene obje dame. Lužin se razigrava rekavši da mu je možda bilo nepristojno “zanemariti javno mišljenje” o Dunji kada je predložio i usko riskira da ga bijesni Razumihin pretuče na pulpu. Rodion, međutim, to sprečava i govori Lužinu da izađe, ili inače.
Lužin odlazi, potpuno mrzeći Rodiona, ali nekako razmišljajući kako bi se ipak imao priliku pomiriti s Dunjom i njenom majkom.
Poglavlje 3
Lužin ga je potpuno neočekivano otjerao zbog Dunjine milosti. Izuzetno je uzalud i voli svoj novac, što ga je uzdignulo od njegova skromnog podrijetla. Zapravo je zaljubljen u ideju da “Dunju” uzdigne na njegov nivo. Izgradio je sliku idealne djevojke za koju se udala ‹nekoga tko je bio toliko siromašan i izmučen životom da će ga smatrati svojim spasiteljem. Dunja je nadmašila njegov ideal, a nadao se da će ona biti uz njega dok se pokušavao popeti na pijestersku društvenu ljestvicu. A sada je odbijen! Mrzi Raskoljnikova i boji se Svidrigailova, a riješen je da Dunju vrati natrag do sljedećeg dana.
Natrag u sobi u Balakeevu, mnogo se raduje raskidu zaruka. Dame su zahvalne što su se spasile od takvog muškarca; Razumihin je presretan što je Dunja opet slobodna, iako se boji razmišljati osim što će se posvetiti da im služi do kraja života. Rodion sjedi razmišljajući o nečemu.
Pitaju ga kakav je posao bio Svidrigailov. Govori im o tome. Oni pitaju njegovu interpretaciju. On je nesiguran, navodeći Svidrigailove nedosljednosti i moguću ludost. Dunja razmišlja o Svidrigailovoj ponudi, i osjeti da “razmišlja o nešto grozno!” Njezin ekstremni strah primjećuje njezin brat. Razumihin govori Dunji da će je zaštititi.
Nešto kasnije, Razumihin s nestrpljenjem pritiska dame Raskoljnikov da ostanu u Petersburgu, gdje će s njima krenuti u poslovni pothvat: osnovati svoj mali izdavački tisak kako bi objavljivao prijevode profitabilnih knjiga. Dunja je jako uzbuđena. Rodion im kaže da je to dobra ideja.
Dok Razumihin planira kako preseliti dame u ugledniju sobu, Rodion ustaje da odlazi. Muče ih uzvikivanjem, govori im da ih neko vrijeme ne smije vidjeti i da će ga, ako ga vole, ostaviti na miru. Ostavlja majku i sestru u boli i ogorčenosti.
Razumihin trči za njim. Rodion mu govori da se brine o njima i okreće se da krene. Razumihin se čudi, ali Rodion mu još jednom kaže da nikada ne ostavlja Dunju i njenu majku. U mračnom hodniku razmjenjuju dugačak pogled ‹kroz koji Razumihin iznenada osjeti da mu je Rodion prenio strašnu tajnu. “Razumijes sada?” Rodion šapuće, a zatim odlazi.
Razumihin se vraća kako bi tješio dame, a od tada je „njihov sin i brat“.
Poglavlje 4
Raskoljnikov krene ravno prema Sonjinoj kući. Živi u velikoj, čudno oblikovanoj sobi, neobično oblika, između dva druga stana.
Nakon tišine, Rodion počinje govoriti. Kaže joj da je možda vidi posljednji put. On je gleda i njegova ponašanja naglo se mijenjaju u suosjećajnu nježnost; on je poziva da sjedne i uzme je za ruku. Ali njegov se izraz opet mijenja i on je pita o njenom životu s Kapernaumovcima.
Ipak, on već zna nešto o tome, a kad ga pita, on joj govori da mu je otac ispričao sve, uključujući i nju. Sonja mu kaže da misli da je ranije tog dana vidjela oca. Kad je Rodion pita da li ju je Katerina Ivanovna pretukla, ona postaje uzbuđena, braneći svoju siromašnu maćehu i govori Rodionu da on ništa ne zna.
Rodion pita što će sada učiniti, pogotovo jer je Sonja opterećena brigom o svima njima. Govori mu o tome kako Katerina Ivanovna gubi razum, izmjenjujući strašni očaj i maštarije o boljem životu u koji istinski vjeruje.
Rodion ju počinje pritiskati nemilosrdnim pitanjima o tome što će učiniti ako Katerina Ivanovna umre, a ona se razboli. Očajnički polaže svoju vjeru u Boga kako bi zaštitila svoju malu obitelj. Rodion, sa sadističkim smijehom, sugerira da Bog možda ne postoji i uzrujavao je jadnu Sonju na kraju do suza.
Nastaje tišina dok korača, a ona plače. Napokon odlazi k njoj i gleda je; odjednom se sagne i poljubi joj stopalo.
Sonja se povuče, prestravljena, ali srce joj bolno tuče. Rodion joj govori da se nije klanjao njoj, već “svim ljudskim patnjama.” Spominje kako je drugima veoma visoko govorio o njoj, a ona uzvikuje da je “veliki grešnik”. On to prihvaća s iznenadnim čudnim pogledom, slažući se da je ona grešnica, jer se sama prostitutki bavila ničim. Kaže da bi bilo više smisla da se utopila nego da bude takva kakva jest, s takvim grijehom koji postoji u njoj sa svojim svetim osjećajima.
Ako je to učinila, Sonja ga glupo pita, što bi se dogodilo s njezinom obitelji? Rodion ju iznenada pogleda. Shvaća da je i sama već razmišljala o samoubojstvu i istovremeno razumije njezinu patnju zbog svoje sramote i veličinu njene ljubavi prema Katerini Ivanovni i troje djece.
Pokušava shvatiti što je Sonjinu dušu održalo čistom i netaknutom sramotom koja ju je dotaknula samo vanjskim razinama. Smatra da ima samo tri izbora: utopiti se, poludjeti ili se baviti lažljivošću i razvratom. Ne može to prihvatiti i pita se je li ona već luda.
Pita je da li puno moli, a njezin odgovor pokazuje koliko je pobožan, odgovarajući na njegovo unutarnje pitanje. Postavlja joj pitanja, testirajući je, ali ona ga oštro i bijesno zamjera njegovoj nedostojnosti. Ona je toliko istrenirana da on odlučuje da mora biti sveta budala.
Iz njezine komode uzima knjigu; to je Novi zavjet. Otkriva da ga je Lizaveta dala Sonji. Zamolio ju je da mu pročita priču o Lazaru.
Ona započinje nesigurno, ali kako se nastavlja, snaga se razvija. Čak i sama misli kako Raskoljnikov mora vjerovati nakon snage ove priče.
Nakon što je završila, slijedi duga tišina.
Rodion to prekida objavom joj da je raskinuo s majkom i sestrom i da je ona, Sonja, jedina osoba koja mu je preostala. “Idemo zajedno!” Sad je red na Sonji da misli da je luda. Ne razumije. Kaže joj da je i ona “prelazila” uništavajući jedan svoj život. Divljački lupa, obraćajući se drugim temama koje su mu očigledno relevantne, ali sigurno ne njoj, i na kraju joj kaže da će joj, ako dođe sutradan, reći tko je ubio Lizavetu.
Ostavlja Sonju osjećajući se kao da oboje moraju biti ludi. Prestrašena je zbog njegovih riječi o Lizaveti, ali i uzbuđena zbog toga kako joj je poljubio stopalo i dao do znanja da joj treba. Ne može spavati, ali skladno.
S druge strane jednog vrata, u nenaseljenom stanu, Svidrigailov je stajao i slušao razgovor. Toliko je uživao u tome da je stavio jednu od svojih stolica pored vrata, tako da je mogao slušati u većoj udobnosti.
Poglavlje 5
Sljedećeg jutra u 11:00 sati Rodion se pojavljuje u uredu Porfirj Petrovič. Iznenađen je što mora čekati. Pita se o čovjeku koji ga je nazvao ubojicom; Budući da se Rodion nitko više ne klati, on pretpostavlja da ili taj čovjek još nije otišao u policiju, ili da je imao halucinacije. Odluči održati stav hladne tišine što je više moguće.
Pozvan je unutra i pronalazi Porfirja samog. Porfir izgleda neugodno ili nespretno. Rodion ga sumnjičavo promatra.
Nakon nekih pobačajnih pokušaja započinjanja razgovora, bijesni Rodion dovodi do spoznaje da je možda upao u neku vrstu zamke, te da Porfirije uopće nije bilo neugodno. Inzistira na tome da mu se postavljaju pitanja ili je dozvoljeno da odu. Porfir ga na brzinu pokušava smjestiti, a on se namršti namršteno.
Porfirske babe i dalje, gotovo trčeći naprijed-natrag. Rodion primjećuje kako se čini da zastaje na vratima, kao da nešto sluša, i odmah sumnja.
Porfirj se upušta u prilično otkrivajući monolog u vezi sa svojim vlastitim metodama, konkretno, da je ponekad korisno pričekati neko vrijeme prije nego što uhiti zločinca, jer će se u međuvremenu zločinac, koji sve više osjeća da ga promatraju, vjerojatno spotaknuti u inkriminirajući čin , Naglašava važnost psihološkog zarobljavanja čak i kad je zločinac fizički slobodan hodati uokolo. On zločinca uspoređuje s moljem, a sebe sa svijećom: zločinac će kružiti okolo i okolo dok napokon ne uleti ravno u “Porfirijeva usta”.
Rodion shvaća koliko je ovaj čovjek inteligentan, i počinje pokušavati shvatiti zašto je Porfirj tako očit s njim. Ne može ništa čvrsto zaključiti i odlučuje da ćuti.
Porfir se šuška, nekako djelujući u vezi s Napoleonom na putu da govori o “ovom konkretnom slučaju”. “Pretpostavimo,” kaže, zločinačka laž, čini se da će se izvući s tim, ali odjednom se “onesvijesti, na najzanimljivijem, najskromnijem mjestu”. Porfirj koristi druge tanko prikrivene primjere Raskoljnikova ponašanja kako bi tvrdio da je ljudska priroda na strani istražitelja.
Rodion ustaje i glasno poriče Porfirja da ga sumnjiči za zločin, i inzistira na tome da se neće zalagati za takve igre uma. Kad viče i udara šakom o stol, Porfirj, zabrinut, moli ga da se smiri, otvori prozor i zgrabi piće vode za Rodiona. Spominje kako ga je Razumihin otišao vidjeti i posredno pita je li ga Rodion poslao; Rodion kaže da nije.
Nakon što se Rodion smirio, Porfirj otkriva da zna za Rodionov posjet ovom stanu i kako je pitao za krv i toliko puta zvonio na vrata. Porfirj to predstavlja kao da se Rodion gnjavio s toliko ogorčenja zbog sumnje da je postao morbidno fasciniran tim slučajem. Rodion se zagleda u njega, nije siguran hoće li mu vjerovati ili ne. Porfirj nastavlja, i govori mu da bi se trebao bolje brinuti za svoje zdravlje, da djeluje pod delirijom. Rodion, bijesan i pokušava shvatiti što Porfirj radi, inzistira na tome da nije bijesan.
Porfirj to uzme i kaže mu da, ako je stvarno zločinac, rekao bi da je bio deliričan, a rekao bi i da je Razumihin otišao u Porfirj svojevoljno, ali “vi precizno naglašavate da je to bilo na vašu inicijativu!“ To je, naravno, laž, a Rodion to kaže.
Porfirj mu kaže da ga zaista voli i želi mu dobro, a zatim nastavlja kako bi ukazao da ga je Rodionova nesigurnost izgubila iz perspektive: da ga je Porfirj stvarno sumnjičila, ne bi mu rekla da zna za posjet stanu sve dok ga nije uspavao u osjećaju sigurnosti.
Rodion uzvikne da Porfirj još uvijek laže, iako ne razumije zašto. Porfirj kaže da ako je to tako, zašto bi on trebao pružiti Rodionu sve vrste obrane za svoje postupke? Rodion, iznerviran, ponovno ustaje i zahtijeva da zna misli li ga Porfirj bez sumnje ili ne. On postaje glasniji dok Porfirj izmiče pitanju, a Porfirj mu odjednom zapovijedi da bude tih. Zbunjen i zaprepašten, Rodion se pokorava, ali iako šapuće sada još uvijek inzistira na odlasku.
Dok ide prema vratima, Porfirj ga zgrabi i veselo ga pita želi li vidjeti iznenađenje koje se nalazi iza vrata. Rodion, uplašen, eksplodira u vrišteće optužbe. Začu se buka iza vrata. Rodion nagađa da dolaze službenici, svjedoci itd. No, ono što se zapravo događa iznenađuje oboje. , ,
Poglavlje 6
Na vratima se čuje lagana zbrka i unatoč Porfirijevim prosvjedima, u sobu provali zatvorenik po imenu Nikolaj. Pao je na koljena i počeo izlijevati priznanje rekavši da je ubojica Aljona Ivanovna i Lizaveta. Svi gledaju i zaprepašteni.
Porfirj je vidno razdražen, pa je u raznim trenucima uzviknuo da je to vrijeme bilo pogrešno. Počinje ispitivati Nikolaja i primjećuje da njegovi odgovori nisu njegove vlastite riječi. Zatim se sjeti Rodiona i požuri ga iz ureda. Rodion, iako ne razumije u potpunosti što se događa, je dovoljno veseo da lukavo kopa Porfiriju da to ne očekuje.
Dok odlazi, Rodion još jednom zaustavlja Porfirj, koji potrči prema stepenicama kako bi mu rekao da će se sigurno ponovno sresti. Rodion se toliko razveseli da se čak i ispričao što je u Porfirinoj kancelariji izgubio osjećaj.
Rodion ide ravno kući i pokušava zagonetiti ono što mu se dogodilo. Zna da mu je Nikolajevo priznanje kupilo neko vrijeme. Ali isto tako zna da je previše kompromitirao tijekom razgovora. Napokon ustaje da ide. Osjećajući se danas sigurno, barem se razveseli i želi požuriti s Katerinom Ivanovnom, prisustvovati spomen-obroku, gdje će vidjeti Sonju.
Uskoro će otvoriti vrata, kad ih iznenada otvori čovjek koji ga je jučer nazvao ubojicom. Rodion je prestravljen, ali čovjek se duboko klanja njemu i ispričava se što je sumnjao u njega. Čovjek mu kaže da je Porfiriju ispričao o incidentu u stanu. Cijelo je vrijeme slušao iza particije i slušao kako Porfirj muči Rodion, u stvari je bio iznenađenje. Nakon što je sve objasnio, muškarac traži da Rodion oprosti svoju „klevetu i zloću“. Rodion mrmlja „Bog će oprostiti“, a čovjek odlazi.
U radosti, Rodion shvaća da je “sada sve dvostruko završeno”, tj. Porfirj nema ni trunke dokaza da se može zabiti. Nastavlja svoj put, borba u njemu se obnovila.